Označavanje teritorija uz grubo negiranje hrvatskih žrtava i veličanje optuženih za ratne zločine

19 Rujan 2023

S Vlašića se od subote vijori jedna od najvećih zastava Republike Bosne i Hercegovine s ljiljanima, jednim od najprepoznatljivijih simbola srednjovjekovne Bosne kojeg su Bošnjaci od proteklog rata kao nacija u nastanku priglili i od tad bezobzirno svojataju..

Ljiljani su dio i obilježja Armije RBiH, jedne od tri legitimne vojne formacije u proteklom ratu. U protekla tri desetljeća ljiljani su sastavni dio svih igrokaza s ciljem gradnje i održavanja mitova o slavnoj i časnoj Armiji RBiH, jedinoj koja nije činila zločine, tek sporadične incidente u kojima su ubijana djeca na igralištu, žene i starci, svećenici i časne sestre, ali i ratni zarobljenici, otvarani logori, sustavno pljačkana imovina, masovno skrnavljeni i rušeni katolički vjerski objekti te u konačnicim mnoga mjesta etnički očišćena od Hrvata i Srba.

Neke od najvidljivih tragova takvih „sporadičnih incidenata“ Armija RBiH ostavila je upravo u središnjoj Bosni i njezinom sjedištu Travniku kojeg odnedavno „krasi“ još jedan podsjetnik na pobjede „slavne i časne“ vojske čiji su bivši pripadnici do donašnjih dana fokusirani na označavanje teritorija kao dio krivotvorenja istine.

Na Vlašiću su teritorij u krugu od 3 kilometra najprije označili monumentalnim spomenikom kod Planinarskog doma Erik Brandis na Galici, betnoskim ljiljanom na Ljutoj Gredi te na kraju i jarbolom na Paljeniku s kojeg se vijori jedna od najvećih zastava Republike BiH.

Manifestacija „Dani pobjede, dani ponosa“ koja je proteklog vikenda održana na Vlašiću samo je nastavak mitologije u kojoj se sustavno negiraju zločini te veličaju osobe koje su ih naredile i počinile. Ne ulazeći u neposredan povod okupljanja, a to je oslobođenje najvišeg vrha Vlašića od srpskog agresora koje se prema bošnjačkim vojnim izvorima dogodilo u ožujku 1995. godine pod vodstvom generala Mehmeda Alagića, okupljeni na manifestaciji „zaboravili su“ spomenuti prethodne bitke na Vlašiću, među ostalim i Bitku za Galicu na kojoj su još u svibnju 1992. teško stradali pripadnici Travničke brigade HVO-a.

Od 19 zarobljenih 14 je ubijeno dok ostali prolaze teške torture srpskih logora u kojima su mučeni do neprepoznatljivosti. Stradali su jer su pokušali spriječiti ubojstva i hrvatskih i bošnjačkih civila u području Paklareva i Turbeta. Prvi masovan zločin srpskih snaga u središnjoj Bosni bošnjačka Armija RBiH dočekala je sa stavom da to i dalje uglavnom nije njihov rat. Većina je mirno spavala dok su hrvatski dragovoljci iz Lašvanske, ali i Lepeničke doline 1992. godine držali crte obrane na Vlašiću, čuvajući i njihove obitelji od neprijatelja, domove i vjerske objekte od razaranja. A onda su ih porazi u ratu sa srpskim agresorom u istočnoj Bosni naveli da izgubljene teritorije nadoknade tamo gdje im je prema procjeni bilo najlakše, u središnjoj Bosni.

I tu je general Mehmed Alagić odigrao najsramniju ulogu života, stojeći kao zapovjednik 3. i 7. Korpusa Armije RBiH na čelu vojske koja u lipnju 1993. počinje s masovnim progonom travničkih Hrvata. Protjeruje ih se blizu 20 tisuća, mnogi se ubijaju na posebno okrutne načine, uništava se i sustavno pljačka hrvatska imovina, bezobzirno skrnave i ruše katolički vjerski objekti. Na njih nije ostao slijep čak ni Haaški sud koji je pred skoro svim zločinima počinjenim nad Hrvatima zatvarao oči. Čak i takav sud podiže optužnicu protiv generala Alagića u kojoj ga se tereti za zločine počinjene u selima Miletići, Maljine i Bikoši.

Nažalost, general Alagić preminuo je te Haaški sud prekinuo postupak. No, to ne znači da su zločini koje su počinili pripadnici vojske čiji je zapovjednik bio, a u čijim redovima je bilo i mnoštvo islamskih dobrovoljaca, nestali. Smrću je ostavio gorak okus i među obiteljima žrtava koje nisu dočekale ovozemaljsku pravdu. Veličati njegov lik i djela je nedopustivo, a i zakonski kažnjivo.

Jednako tako je i nemoralno kao što je nemoralno bilo načelniku Travnika Kenanu Dautoviću pojaviti se na skupu u majici s obilježjima Armije RBiH, vojske koja je prije 30 godina općinu čiji je načelnik danas etnički očistila od pripadnika dva konstitutivna naroda. O dolasku i obraćanju bošnjačkog političkog vrha s Denisom Bečirovićem i Željkom Komšićem na čelu, ratnoj retorici kojim su potvrdili opredjeljenost za rušenje svih pokušaja gradnje trajnog mira i uvažavanje svih žrtava rata u BiH, suvišno je i govoriti.

Dani ponosa i pobjede pretvorili su se u dane negiranja zločina i veličanje zločinaca. Sasvim prigodno događaj su svojim dolaskom uveličali i Ejup Ganić, jedan od optuženih za ratne zločine u predmetu Dobrovoljačka te Selmo Cikotić još jedan ratni zapovjednik Armije RBiH s teškim optužbama za zločine i progon Hrvata iz Bugojna, a koji na optuženičku klupu još uvijek nije sjeo zahvaljujući političkim zaštitnicima, kako domaćim tako i međunarodnim.